Deca nam se pretvaraju u telezombije, ali nije ni čudo, kada im je sve zabranjeno

-U Javorovoj ulici bačene klupe na kojima su deca provodila vreme igrajući se na ulici. Ovim postupkom smo prinuđeni da decu vodimo na druga mesta da se igraju jer strahujemo da dotična osoba ne izađe i napravi incident, odnosno dere se i viče na žene koje čuvaju decu na ulici. Što je najgore, klupe se ne nalaze ispred njegove kuće, a vlasnici kuće pored koje se nalaze klupe nemaju ništa protiv, već samo reči hvale, jer se neko setio da napravi za decu da ima gde da sednu. Molim da povodom ovog nemilog događa objavite neki tekst. Unapred zahvalni roditelji i deca Javorove ulice- napisano je u objavi koja nam je poslata.

Uredno postavljene, dok ih neko nije bacio.

I zaista je tako. Sve češće svima smeta sve, a neretko se dešava da i ono malo prostora koji postoji i na kojem se mogu okupljati deca, postane “opasan prostor za okolinu”.

Razumemo svi da ne može u svakom momentu svako da podnese galamu, ali treba biti tolerantan. Treba samo da se setimo da smo i mi bili deca, mnogo slobodnija u detinjstvu, nego ova sadašnja. I ta osoba kojoj sada smeta dečije okupljanje u blizini, bila je dete. I ona je sigurno trčala po komšijskom dvorištu, krala trešnje, preskakala ograde istražujući okolinu. Igrala je žmurke, između dve vatre, ili klikere i pravila strele od pruća.

Sada su deca skučena.

Ne smeju da se smeju glasno, dozivaju glasno, igraju loptom jer lupaju.

Uvlačimo ih u kuće, osamljujemo, pretimo im i uskraćujemo detinjstvo.

I što više prolazi vreme, sve su stege veće sve su ljudi teži, nervozniji, a deca sve tiša i povučenija u svetove svojih mobilnih telefona, jer im zaista ne preostaje ništa drugo.

Dete treba da trči, viče, skače, plače, pada i ustaje. Dete treba da se smeje, krade komšijske trešnje, udara loptom o zid i skače po blatu i pesku. Da sedi sa vršnjacima na improvizovanoj klupici i priča strašne priče. Deli kesicu čipsa ili čokolade i briše umazane prstiće o pantalone. Podiše sa zemlje palu jabuku i grize je.

Svi smo to radili, zar ne?

Zašto onda uskraćujemo drugima ono što je nama bilo najlepše- detinjstvo?